Svaki dan vidimo to u vijestima. Učitelja je u razredu napao ljutit učenik. Učenik 8. razreda zlostavljan je od  bande nasilnika. Tinejdžerku ubio ljubomorni bivši dečko. Nasilje i strah od nasilja su stvarni problemi današnje škole. Što možemo učiniti povodom toga? Hoćemo li postati snažni slijedeći škole koje su instalirale detektore metala na ulazima i uposlile čuvare da patroliraju okolicom? Hoćemo li postati pametni, kao one škole koje su provele programe za kontrolu ljutnje, miroljubivo rješavanje konflikta i slično?

 

Samopoštovanje i serotonin - što možemo naučiti iz novih neurobioloških istraživanja o tome kako pomoći učenicima da rade suradnički i uspješno?
Nasilna djela kao što su ubojstva koje je počinila neka grupa nasilnika, pucnjave na igralištima, pobune, samoubojstva i napadi u školama iako su često na vijestima, nisu pravilo u socijalnim odnosima. Mladići čine većinu fizički nasilnih djela, a 7 posto populacije čini 80 posto svih nasilnih djela. Nasilje je, dakle, ograničena društvena patologija no psiholozi je nastoje objasniti zbog njenih uznemirujućih, čak tragičnih posljedica. S obzirom na to da impulsivno  ponašanje vodi neobuzdanom ili nasilnom agresivnom ponašanju, znanstvenici nastoje bolje razumjeti samu impulzivnost. Mnogi osobni i društveni problemi počinju impulsivnim činom koji je možda potaknut niskom razinom samopoštovanja. Impulsivnost, neobuzdanost, nasilje - sva ta ponašanja mogu negativno utjecati na obrazovni proces. Neka novija istraživanja moždane kemije - naročito učinaka neurotransmitera serotonina - bacaju novo svjetlo na obrazovnu praksu.

 

Općenito govoreći, rezultati potvrđuju ono što su roditelji i dobri učitelji oduvijek intuitivno znali: važnost dobre prenatalne brige; topli i ljubavlju ispunjeni odnosi djeteta s odraslima te pozitivna, dobno odgovarajuća stimulacija od rođenja. To su činitelji koji dovode do stvarnih razlika u razvoju djece. Iako se već mnogo više zna o kompleksnosti mozga u razvoju, o tome kako mozak uči, mnogi eksperti za to područje drže da smo tek na početku premošćivanja velikog ponora između neuroznanosti i obrazovanja.

 

Emocionalnu inteligenciju čine različite sposobnosti, osobine ili vještine, kao npr. sposobnost samomotiviranja i ustrajavanja unatoč poteškoćama i frustracijama; sposobnost da obuzdamo impulzivnost i odgodimo trenutak primanja nagrade; sposobnost da upravljamo svojim raspoloženjima i zadržimo sposobnost razmišljanja usprkos uzrujanosti; suosjećajnost; nadanje; slaganje s drugim ljudima; dobro poznavanje i upravljanje vlastitim osjećajima te sposobnost da isčitavamo i učinkovito reagiramo na osjećaje drugih.

 

Dečki uz sedmog razreda su se potukli. Razlog je bio vrlo jednostavan, jedna simpatija. Gubitnik u ovom dvoboju, da bi povratio čast zove prijatelje srednjoškolce u pomoć da riješe stvar. Nakon riješene stvari dolazi rođak sada novo poraženog, povlači ga za kosu i viče, dokazujući mu da vrijeđanje i sila prema drugima nisu dobrodošli. Otac, najprije pobjednika a kasnije gubitnika, dolazi u školu svađati se, vrijeđati i prijetiti svima, pokušavajući riješiti neopravdani napad na svog sina.
Ovako otprilike izgleda jedan tipičan scenario gdje učenici uz pomoć odraslijih i pametnijih pokušavaju riješiti nesuglasice i sukobe među sobom. Slične priče vjerojatno su poznate svima nama. Naravno, riječ je o nasilnom rješavanju problema.