Prevencija seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja djece - zaključci i preporuke

Udruga roditelja "Korak po korak" u partnerstvu sa Uredom pravobraniteljice za djecu i Poliklinikom za zaštitu djece grada Zagreba održala je okrugli stol Prevencija seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja djece, 6.4.2011. u prostorijama Školske knjige.
Moderatorica je bila Gorana Hitrec, a uvodna izlaganja održali su:

  • Mila Jelavić, pravobraniteljica za djecu: Značenje Konvencije Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja
  • Prof.dr.sc. Gordana Buljan Flander, Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba: Važnost koordinacije stručnjaka u radu sa seksualno zlostavljanom djecom
  • Sanja Brajković, Udruga roditelja „Korak po korak“: Osvrt na fokus grupe s djecom: Što kažu djeca?
  • Prof.dr.sc. Aleksandar Štulhofer, Filozofski fakultet: Seksualni odgoj i prevencija seksualnog nasilja
  • Lana Peto Kujundžić, sutkinja za mladež: Procesuiranje i kažnjavanje počinitelja kaznenih djela protiv spolne slobode kada su djeca žrtve
  • Dr.sc. Bruna Profaca, Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba: Što seksualno zlostavljano dijete treba nakon razotkrivanja?
  • Marijana Valjan-Harambašić, MUP: Uloga policije u prevenciji seksualnog nasilja nad djecom
  • Prof.dr.sc. Marina Ajduković, Pravni fakultet: Smjernice za planiranje, provedbu i evaluaciju prevencijskih i tretmanskih programa zaštite djece od (seksualnog) nasilja
  • Elvira Nimac i Sanja Brajković, Udruga roditelja „Korak po korak“: Demonstracija dijelova radionice za djecu iz CAP programa prevencije zlostavljanja djece

Donosimo zaključke i preporuke s okruglog stola.

 

ZAKLJUČCI I PREPORUKE

 

1. Što hitnije ratificirati u Saboru Konvenciju Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja (CETS No. 201). Ovom Konvencijom države članice Vijeća Europe pozivaju se da preispitaju odredbe svojih zakonskih akata kao i postojeće strukture odgovorne za vođenje slučajeva seksualnog zlostavljanja djece. Odredbe Konvencije nužno je ugraditi u novi Kazneni zakon koji je u pripremi, budući da precizno opisuju kaznena djela seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja djece i definiraju kvalifikatorne okolnosti kod počinjenja.

 

2. Ozbiljnost prijetnje koju seksualno nasilje nad djecom predstavlja za njihovu dobrobit i zdrav razvoj, nalaže osobitu pažnju razvoju "child-friendly" pravosuđa. U tom smislu potrebno je:
a. Razviti sustav permanentne edukacije sudaca, državnih odvjetnika i odvjetnika za područje seksualnih delikata na štetu djece kako bi ih se senzibiliziralo i osposobilo za specifičan pristup djetetu žrtvi (Pravosudna akademija, Ministarstvo pravosuđa, Vrhovni sud RH, Glavni državni odvjetnik i HOK).
b. Preko Hrvatske odvjetničke komore potaknuti edukaciju odvjetnika o specifičnostima rada s djecom (Odvjetnička akademija) i predložiti specijalizaciju, licence za obiteljsko pravo i kazneno pravnu zaštitu djece.
c. Vrijeme trajanja postupanja i odlučivanja u kaznenom postupku ograničiti (žurnost postupanja) kako bi se djetetu, žrtvi, omogućio osjećaj satisfakcije i što ranije uključivanje u proces liječenja (Vrhovnom sudu RH, Glavnom državnom odvjetniku i Ministarstvu pravosuđa).

 

3. Hrvatska je na području prevencije i tretmana seksualnog zlostavljanja djece postigla značajne rezultate, pri čemu je model timskog rada kakav je razvila Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba postao poznat i priznat i u svijetu. S obzirom na potrebe, nužno je što hitnije osnivanje sličnih ustanova u još nekim regionalnim centrima jer efikasan tretman seksualno zlostavljane djece zahtijeva specifična znanja i vještine različitih stručnjaka, multidisciplinarnost, koordinaciju radi dobrobiti djece i obitelji, neposredno i posredno djelovanje članova tima i osobnu uključenost.

 

4. Edukacija stručnjaka koji rade s djecom kao i onih koji su uključeni na bilo koji način u postupak nakon razotkrivanja seksualnog zlostavljanja djece od prioritetne je važnosti. Nije dovoljno poznavati samo simptome i posljedica seksualnog zlostavljanja djece i oblike intervencije i pomoći zlostavljanom djetetu, već treba voditi računa da izloženost seksualnom zlostavljanju nije jedan izolirani događaj. Nakon zlostavljanja, dijete se mora suočavati ne samo s traumatskim događajem, već i s novim izvorima stresa na koje nailazi: povjeravanjem o događaju, reakcijama okoline i sustava, sudskim postupkom, dostupnošću ili nedostupnošću podrške, uključivanjem u terapiju koja uključuje i nezlostavljajućeg roditelja, te vlastitim promjenama. Sve to treba uzeti u obzir u edukaciji stručnjaka, uključujući različite uloge koje svatko od njih ima u pojedinoj fazi djetetova oporavka. Edukacija stručnjaka, stoga mora osigurati informacije o drugim službama i vlastitoj ulozi u suradnji s drugima, radi usmjeravanja prema najboljem interesu djeteta.

 

5. Medijsko prikazivanje slučajeva seksualnog zlostavljanja djece često je senzacionalističko i, stoga, može dodatno viktimizirati pogođenu djecu. Nužno je stalno unapređivati suradnju s medijima. Kampanja Vijeća Europe osobita je prilika da se kompetentni stručnjaci uključe u informiranje i educiranje novinara o pitanjima zaštite djece od seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja, i tako doprinesu kvalitetnijem i odgovornijem izvještavanju.

 

6. Procjenjuje se da se tek oko 10% slučajeva seksualnog zlostavljanja otkrije, a još manji postotak biva procesuiran i zlostavljači osuđeni. Nužno je da sve institucije koje se bave problemom seksualnog nasilja nad djecom (policija, bolnice, sustav socijalne skrbi) posvete veću pažnju prikupljanju podataka o žrtvama ali i nasilnicima. Jedna od intencija kampanje Vijeća Europe je potaknuti bolji i jači sustav prikupljanja, analize i širenja podataka o seksualnom nasilju nad djecom  kao i razmjenu informacija i primjera dobre prakse.

 

7. S obzirom na prirodu seksualnih zlostavljača djece važno je razviti učinkovite i odgovarajuće načine za registriranje informacija o počiniteljima, što je od vitalnog značaja za suzbijanje tajnovitosti o kojoj počinitelji ovise i otežavanje njihovog pristupa djeci.

 

8. Seksualno zlostavljano dijete nakon razotkrivanja treba stručnu pomoć kako bi se smanjile poteškoće u ponašanju povezane s traumom, traumatsko iskustvo ugradilo u životno iskustvo na način koji neće ometati normalno funkcioniranje i održao normalan tijek njegova razvoja. Podrška nezlostavljajućeg roditelja ključna je za djetetovu uspješnu prilagodbu, važnija čak od karakteristika samog zlostavljanja i oblika tretmana. Stoga je uključivanje roditelja u tretman traumatiziranog djeteta nakon zlostavljanja ključno za njegov oporavak.

 

9. Traumatizacija nastala izloženošću seksualnom zlostavljanju je složena: nosi sa sobom niz čimbenika koji će utjecati na posljedice za dijete. Moguće je da dijete tijekom jednog razdoblja ne pokazuje nikakve znakove traumatizacije, a da se oni pojave tek kasnije. Zato prevencija budućih teškoća započinje u trenutku kad se seksualno zlostavljanje razotkriva, pri čemu je važno osjetljivo i podržavajuće reagiranje osoblja u vrtiću, školi ili drugih odraslih kojima se dijete povjerava.  Stoga programi prevencije seksualnog zlostavljanja djece kao nužnu komponentu moraju imati edukaciju djeci važnih odraslih kako bi im pružili ključne informacije i vještine ponašanja u situacijama razotkrivanja.

 

10. Potrebno je kontinuirano raditi na razvijanju okruženja koje povećava dječju sigurnost, čiji je nezaobilazni element kvalitetna komunikacija s djecom jer povećava vjerojatnost da će ona otvorenije govoriti o svojim brigama i sumnjama ili razotkriti zlostavljanje. Posebna uloga u tome pripada seksualnoj edukaciji djece i mladih koja će im, pružajući znanja, vještine i vrijednosti, pomoći da čine odgovorne izbore u seksualnim i socijalnim odnosima. Zbog nedostatka seksualne edukacije osobito su prikraćena djeca koja su u svojim obiteljima izložena šutnji ili negativnom diskursu o ljudskoj seksualnosti. Seksualni zlostavljači nastoje se približiti upravo takvoj djeci jer ih lakše namame u klopku tajnovitosti.

 

11. Potreba za cjelovitom seksualnom edukacijom je neupitna: kako subjektivno (više od 80% mladih u dobi 18-25 anketiranih u nacionalnom istraživanju provedenom 2010. godine smatra da ju je potrebno uvesti u hrvatske škole), tako i objektivno (raširenost spolno prenosivih infekcija, hiperseksualizacija medija, seksualno nasilje). Očuvanje i unaprjeđivanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja postaje neodvojivo od sustavnog pristupa tim aspektima osobnog i društvenog života tijekom formalnog školovanja.

 

12. Budući da ideja o integriranoj seksualnoj edukaciji, uklopljenoj u različite nastavne sadržaje, nije u skladu sa znanstvenim spoznajama, a i doživjela je znakovit neuspjeh 1970-tih godina (Košiček i sur.), potrebno je sustavno pristupiti izradi cjelovitog programa seksualne edukacije koji bi se temeljio na najboljoj svjetskoj praksi. U posljednjih četvrt stoljeća, međunarodne su evaluacije jasno ukazale na elemente seksualne edukacije koji utječu na promjenu ponašanja, dok istraživanja kontinuirano ukazuju na neučinkovitost i neadekvatnost apstinencijskog pristupa seksualnoj edukaciji.

 

13. UNESCO-ve smjernice za cjelovitu i kulturno osjetljivu seksualnu edukaciju za djecu i mlade u dobi između 8 i 18 godina (2010), koje se temelje na dosadašnjim znanstvenim spoznajama, predstavljaju dobru polaznu platformu za izradu programa seksualne edukacije. Usprkos negativnom stavu manjeg dijela hrvatske javnosti, dosadašnja istraživanja provedena u Hrvatskoj pokazuju kako velika većina roditelja smatra da bi seksualna edukacija trebala biti dio školskog programa. Za uvođenje cjelovite seksualne edukacije bit će potrebna snaga i odlučnost donositelja obrazovnih politika te snažna podrška znanstvene zajednice i organizacija civilnog društva.

 

14. U pristupu izradi programa seksualne edukacije predlažemo sljedeći hodogram:
a. Postizanje nacionalnog ekspertnog konsenzusa oko UNESCO-vih smjernica (pedagozi/edukolozi, psiholozi, liječnici, sociolozi, defektolozi...);
b. Formiranje multidisciplinarne ekspertne skupine (u čijem bi radu sudjelovali i predstavnici civilnog društva) koja bi u suradnji s kolegama iz Nizozemske sastavili pilot program za osnovne i srednje škole. U europskom kontekstu, nizozemski su programi seksualne edukacije najbolje utemeljeni na znanstvenim spoznajama i najrigoroznije evaluirani;
c. Provođenje i evaluacija pilot programa;
d. Dorada i uvođenje programa cjelovite seksualne edukacije u školski sustav.

 

15. U planiranju, provedbi i evaluaciji preventivnih i tretmanskih programa zaštite djece od seksualnog nasilja treba se voditi općim načelima djelotvornih preventivnih i intervencijskih programa: utemeljenost na teoriji; utemeljenost na spoznajama o ponašanju, učenju i promjeni ponašanja; opsežne/sveobuhvatne usluge; različite i višestruke metode djelovanja; dovoljna izloženost/dostupnost (dovoljna količina); vremenska  primjerenost razvojnim potrebama; usmjerenost na pomažući odnos; socio-kulturalna relevantnost; dobro educirano osoblje; evaluacija ishoda.

 

16. Međunarodne studije ekonomske isplativosti ulaganja u prevenciju i tretman u području nasilja nad djecom jasno su pokazale da je ulaganje u kvalitetnu prevenciju najbolje ulaganje.

 

17. Analize evaluacija programa prevencije seksualnog nasilja nad djecom, usmjerenih na edukaciju djece i njihovo osnaživanje da se odupru seksualnom nasilju, kakav je primjerice CAP (Child Assault Program), potvrdile su njihovu djelotvornost u jačanju čimbenika zaštite (npr. bolje znanje o seksualnom nasilju i samo-zaštitnom ponašanju). Premda se nije dosljedno pokazalo da dovode do smanjenja doživljenog seksualnog nasilja, postoje nalazi koji pokazuju da ovi programi potpomažu razotkrivanje i smanjuju osjećaj samo-okrivljavanja viktimizirane djece, što nije zanemarivo.

 

18. Budući da područje seksualnog nasilja nad djecom kroz dostupnost elektronskih medija, posebice Interneta, dobiva neke nove pojavne oblike, nužno je razvijati i drugačije programe prevencije. Oni bi, uz djecu potencijalne žrtve seksualnog nasilja, uključujući i nasilje putem Interneta, i roditelje, u fokusu trebali imati i potencijalne nasilnike.

 

19. Programi prevencije seksualnog nasilja su nužni, ali ne i dovoljni. Važne su i poruke prema potencijalnim počiniteljima  sa svrhom odvraćanja i kontroliranja kažnjivog seksualnog ponašanja usmjerenog prema djeci, pri čemu osobitu vrijednost imaju kampanje koje provodi policija u suradnji s pravosuđem.

 

20. Sustavno i koordinirano djelovanje na prevenciji seksualnog nasilja mora kao minimum uključivati:
a. Odabir manjeg broja ključnih i obaveznih programa čiji bi sadržaji trebali u određenoj dobi doći do sve djece ili do svih roditelja, a koji su se u dosadašnjoj međunarodnoj i hrvatskoj primjeni pokazali djelotvornima te koji imaju jasno obrazložen logički model djelovanja.
b. Definiranje popisa preporučenih programa (akreditirani, licencirani) kako bi tijela lokalne zajednice i udruge imale pomoć pri financiranju lokalnih programa.

 

21. U sustavu odgoja i obrazovanja vrijedi, nažalost, pravilo da se ulaže malo a traži puno. Uz to, struka se ne može dogovoriti oko ključnih stvari pa sve ostaje po starom (primjerice oko seksualne edukacije). Nema dogovora niti oko toga kako provoditi prevenciju zlostavljanja djece, pa se ionako oskudna sredstva dijele na veliki broj programa od kojih mnogi ne udovoljavaju niti minimalnim kriterijima. U takvim okolnostima nema sredstava niti za evaluaciju niti za superviziju, pa kvalitetni programi jedva preživljavaju ili se gase, a nekvalitetni se umnožavaju.  Dobar primjer prosvjeti pruža upravo policija.   Projekt policije, opisan u točci 23., financiran sredstvima IPA programa, pokazuje što je sve moguće napraviti kad se ima jasna svrha i kad se uloži napor da se osiguraju sredstva.

 

22. Kad su u pitanju kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, osobito na štetu djece i maloljetnika, policija ulaže značajne i prepoznatljive napore u širenju svog djelovanja i na područje prevencije. Već se 1997. provodi sustavna edukacija policijskih službenika za rad s djecom i mladima, što drugim sustavima tek predstoji (državni odvjetnici i suci).

 

23. U tijeku je višegodišnji projekt "Izgradnja kapaciteta u području suzbijanja seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja djece i pružanja pomoći policije ranjivim žrtvama kriminaliteta" (IPA 2009 za razdoblje 2007-2013). Ključne aktivnosti projekta kojima se planira unaprijediti rad na suzbijanju seksualnog nasilja nad djecom su: usvajanje protokola o postupanju u slučajevima istraživanja svih oblika seksualnog zlostavljanja djece između relevantnih ministarstava, bolnica/klinika za djecu, Ureda Pravobraniteljice za djecu, davatelja Internet usluga i  organizacija civilnog društva; uspostava standardnih operativnih postupaka u slučajevima kriminalističkog istraživanja svih oblika seksualnog nasilja nad djecom; uspostava specijaliziranog Internet servisa za  pružanje potrebnih informacija (potencijalnim) žrtvama kaznenih djela, s naglaskom na kaznena djela koja se čine na štetu djece putem Interneta; informativne kampanjama sa ciljem promoviranja sigurnog korištenja interneta te prijavljivanja kaznenih djela počinjenih na štetu djece; edukacija policijskih službenika, državnih odvjetnika i sudaca o općim znanjima i vještinama istraživanja seksualnog nasilja nad djecom; opremanje službenih prostorija unutar policije za intervjuiranje djece; nabava digitalne opreme za audio-vizualno snimanje intervjua s djecom; nabava forenzičnih računala za kriminalistička istraživanja kaznenih djela počinjenih na štetu djece; nabava forenzičnih programa za pretrage računala prilikom istraživanja seksualnog zlostavljanja djece putem Interneta; nabava forenzičnih programa za pretrage mobilnih telefona i drugih sličnih uređaja prilikom istraživanja seksualnog zlostavljanja djece putem interneta.

 

24. Fokus grupe s učenicima 8. razreda nekoliko osnovnih škola diljem Hrvatske pokazale su da djeca koja su prošla preventivne programe (Prekini lanac, UNICEF-Hrvatska; CAP, Udruga roditelja 'Korak po korak') imaju više informacija o različitim oblicima (seksualnog) nasilja, poznaju više konkretnih načina kako se zaštiti, traže još više informacija  o prevenciji seksualnog nasilja, smatraju da je preplavljenost medija seksualnim sadržajima kršenje njihovih prava na odabir  kao i prava na zaštitu od neprimjerenih sadržaja. Djeca smatraju da mediji trebaju otvoreno govoriti o slučajevima seksualnog nasilja, no s naglaskom na to kako se mogu zaštiti te kako su nasilnici sankcionirani. Smatraju da mediji, škola i roditelji mogu više doprinijeti zaštiti djece od seksualnog nasilja pružanjem konkretnih savjeta kako se zaštiti, kako postupiti u slučaju napada te kako pomoći onima koji su napadnuti.